Sve ćemo počistiti, obećao je
ministar financija Slavko Linić, govoreći o području kojemu je nužno hitno
provjetravanje, a to je gospodarstvo i desetine tisuća firmi-fikusa, osnovanih
tko zna zbog čega. Za koje nitko pojma nema čemu služe, a o plaćanju nekakvih
poreza i doprinosa za (fiktivno) zaposlene, nema ni riječi. I tu je Linić u
pravu; takve treba maknuti s tržišta i osigurati prostor onim zdravima, kojih
ipak ima. Svi se slažemo da reda u ovoj državi konačno mora biti, no, je li baš
sretan izbor riječi kojima se Linić prečesto služi? Građanima je dosta
siromaštva i depresije, kao i činjenice da u dogledno vrijeme sigurno neće biti
bolje. Svaku izjavu iz Vlade, posebice kada je izriču Linić i Čačić,
doživljavaju kao prijetnju. Ma kako se navikli na grub rječnik kojim barataju
njih dvojica, ipak, nije ugodno slušati to iz dana u dan. Složi li se na to i
sad već propovjednička retorika premijera Milanovića, kao i nepopularni potezi
koje vuku, naravno da nema šanse da ova Vlada stekne popularnost, uvjetno
rečeno. Svjesni smo da moramo promijeniti ponašanje, model života i to
korjenito, ali stalno se nadamo kako neće biti baš tako grozno. A jest. I tu
očito pomoći nema. Silne godine pljačkanja države stvorene u krvi nužno su
morale dovesti do ove, za sada bezizlazne situacije. Jesu li nam draže
slatkorječive riječi HDZ-ovih premijera kojima su se pokrpavala Potemkinova
sela ili surove najave sadašnje Kukuriku vlasti, iz kojih se iščitava i njihov
očaj? Vječno je to pitanje- želi li čovjek istinu u oči ili ne?
Građani su zbunjeni, nitko više ne
zna što je istina, jer im godinama razne političke garniture objašnjavaju tu
istinu. Fabriciraju, petljaju, muljaju, istovremeno sebi pune džepove, a narod,
kao u onoj poslovici, šuti i trpi. Dokle? Do kraja; ovoga puta idemo do dna pa
tko preživi, tko ne... Povijest najviše pamti pobjednike, poraženi najčešće
nalaze mjesto u mitovima, a ova Vlada svakako želi biti pobjednička. Za to se
pripremala, samo se nije pripremila za zatečeno stanje. Kako vrluda Vlada, tako
vrludaju i građani. Ne znaju se više nositi sa silnim promjenama,
poskupljenjima, porezima, trošarinama, kako li se sve već ne zovu ti
harači. Program ušteda nastavlja se i ove godine i to i na plaćama i
na materijalnim troškovima, poručuje dalje optimistično Linić, ubijajući nam i
zadnju nadu da bi baš sljedeće godine moglo krenuti bolje. U ovoj se
državi uvijek obećava da će to biti ona sljedeća, sljedeća pa sljedeća, a ta
nikada ne dolazi. I tako nam prođe život čekajući bolju, uspješniju sljedeću
godinu.
Za one koji neće moći plaćati
veće cijene komunalnih i sličnih usluga, planiraju se osigurati socijalne
potpore, nastavlja dalje ministar. Bit će to lijepa država; u njoj će
izbezumljeni građani hodati od dućana do dućana, tražeći akcijske popuste, ne
bi li štogod uštedjeli, gorivo će ionako otići iznad 12 kuna, a time i cijena
svega ostalog, a možda ćemo gasiti i radijatore, kako bismo smanjili račun za
grijanje, moguće čak i da ponovo izvadimo svijeće. Da ne bismo plaćali preskupu
struju, na kojoj nas ionako varaju silne godine. (P)ostat ćemo mračna država, a
možda nam se poveća i natalitet, za kojega slušamo zadnjih deset godina kako je
u rapidnom opadanju. Parovi će se grijati međusobno, uz mistične odsjaje
svijeća, brojeći dane do toplijeg vremena, što je dobro i za one zaljubljene i
nezaljubljene. Prvi će raditi djecu i buduće generacije nesretnika na ovim
prostorima, a drugi će, zbog nužne štednje opet grijati jedno drugo, mada to
nisu činili već sto godina pa se možda nanovo rode ljubave iskre. Ali, zima ne
pita, a ni računi. Bit će to jedna lijepa, starinska zemljica koja će već
izmrcvarena ući u rasturenu Europu 1. srpnja 2013. Pa tko onda može reći da ova
Vlada ipak nije i romantična, a ne joj samo prebacivati da je socijalno
neosjetljiva.
