Zemlja na akciji

Sve ćemo počistiti, obećao je ministar financija Slavko Linić, govoreći o području kojemu je nužno hitno provjetravanje, a to je gospodarstvo i desetine tisuća firmi-fikusa, osnovanih tko zna zbog čega. Za koje nitko pojma nema čemu služe, a o plaćanju nekakvih poreza i doprinosa za (fiktivno) zaposlene, nema ni riječi. I tu je Linić u pravu; takve treba maknuti s tržišta i osigurati prostor onim zdravima, kojih ipak ima. Svi se slažemo da reda u ovoj državi konačno mora biti, no, je li baš sretan izbor riječi kojima se Linić prečesto služi? Građanima je dosta siromaštva i depresije, kao i činjenice da u dogledno vrijeme sigurno neće biti bolje. Svaku izjavu iz Vlade, posebice kada je izriču Linić i Čačić, doživljavaju kao prijetnju. Ma kako se navikli na grub rječnik kojim barataju njih dvojica, ipak, nije ugodno slušati to iz dana u dan. Složi li se na to i sad već propovjednička retorika premijera Milanovića, kao i nepopularni potezi koje vuku, naravno da nema šanse da ova Vlada stekne popularnost, uvjetno rečeno. Svjesni smo da moramo promijeniti ponašanje, model života i to korjenito, ali stalno se nadamo kako neće biti baš tako grozno. A jest. I tu očito pomoći nema. Silne godine pljačkanja države stvorene u krvi nužno su morale dovesti do ove, za sada bezizlazne situacije. Jesu li nam draže slatkorječive riječi HDZ-ovih premijera kojima su se pokrpavala Potemkinova sela ili surove najave sadašnje Kukuriku vlasti, iz kojih se iščitava i njihov očaj? Vječno je to pitanje- želi li čovjek istinu u oči ili ne?

Građani su zbunjeni, nitko više ne zna što je istina, jer im godinama razne političke garniture objašnjavaju tu istinu. Fabriciraju, petljaju, muljaju, istovremeno sebi pune džepove, a narod, kao u onoj poslovici, šuti i trpi. Dokle? Do kraja; ovoga puta idemo do dna pa tko preživi, tko ne... Povijest najviše pamti pobjednike, poraženi najčešće nalaze mjesto u mitovima, a ova Vlada svakako želi biti pobjednička. Za to se pripremala, samo se nije pripremila za zatečeno stanje. Kako vrluda Vlada, tako vrludaju i građani. Ne znaju se više nositi sa silnim promjenama, poskupljenjima, porezima, trošarinama, kako li se sve već ne zovu ti harači.  Program ušteda nastavlja se i ove godine i to i na plaćama i na materijalnim troškovima, poručuje dalje optimistično Linić, ubijajući nam i zadnju nadu da bi baš sljedeće godine moglo krenuti bolje. U ovoj se državi uvijek obećava da će to biti ona sljedeća, sljedeća pa sljedeća, a ta nikada ne dolazi. I tako nam prođe život čekajući bolju, uspješniju sljedeću godinu.

Za one koji neće moći plaćati veće cijene komunalnih i sličnih usluga, planiraju se osigurati socijalne potpore, nastavlja dalje ministar. Bit će to lijepa država; u njoj će izbezumljeni građani hodati od dućana do dućana, tražeći akcijske popuste, ne bi li štogod uštedjeli, gorivo će ionako otići iznad 12 kuna, a time i cijena svega ostalog, a možda ćemo gasiti i radijatore, kako bismo smanjili račun za grijanje, moguće čak i da ponovo izvadimo svijeće. Da ne bismo plaćali preskupu struju, na kojoj nas ionako varaju silne godine. (P)ostat ćemo mračna država, a možda nam se poveća i natalitet, za kojega slušamo zadnjih deset godina kako je u rapidnom opadanju. Parovi će se grijati međusobno, uz mistične odsjaje svijeća, brojeći dane do toplijeg vremena, što je dobro i za one zaljubljene i nezaljubljene. Prvi će raditi djecu i buduće generacije nesretnika na ovim prostorima, a drugi će, zbog nužne štednje opet grijati jedno drugo, mada to nisu činili već sto godina pa se možda nanovo rode ljubave iskre. Ali, zima ne pita, a ni računi. Bit će to jedna lijepa, starinska zemljica koja će već izmrcvarena ući u rasturenu Europu 1. srpnja 2013. Pa tko onda može reći da ova Vlada ipak nije i romantična, a ne joj samo prebacivati da je socijalno neosjetljiva.

Lešinarenje slinavaca

Konačno je netko iz SDP-a otvoreno i javno rekao kako je „car gol“ u toj stranci, kršeći time tradicionalan zavjet šutnje o gadarijama iznutra. Zoran Milanović se, naime, ponaša kao da je u
najmanju ruku predsjednik HNS-a, a ne SDP-a, prešutno dopuštajući, a možda čak i potičući opanjkavanja vlastitih partijskih drugova. Način na koji se sada podmeće „kajla“ bivšem ministru pomorstva, a sadašnjem saborskom zastupniku i potpredsjedniku SDP-a Zlatku Komadini
najviše podsjeća na HDZ-ovu tehnologiju. Zabadanje noževa u leđa najbližim suradnicima potpuno je uobičajena pojava u svim hrvatskim strankama (sjetimo se samo međusobnih „klanja“ u HSLS-u i HSP-u, primjerice), no SDP je nekako godinama uspjevao vješto izbjegavati da njegove
prljavštine izlaze pred oči javnosti. Pokojni Ivica Račan takve je stvari dobro gurao pod tepih, stvarajući privid složne organizacije, no, Milanoviću to baš i ne uspijeva. Pa će tako nogama i rukama upirati u obranu Radimira Čačića zbog strašne nesreće, pritom buncajući i nebuloze o nesretnim nevezanim vozačima, ali će mrtvo- hladno žrtvovati odanu Mirelu Holy na HNS-ov oltar.
Također će pokriti oči kada tzv. „neimenovani“ izvori iz SDP-a, standardnom terminologiijom „visoki i najbliži“ krenu u operaciju blaćenja Komadine. Isprva potiho, sami su SDP-ovci plasirali priče o tome kako Komadina nije bio sposoban voditi komplicirano ministarstvo koje je, nota bene, sam tražio i dobio pa se počeo „izvlačiti“ na bolest i opću iscrpljenost. Onda su malo pojačali te glasove, ne bi li što prije došli do novinarskih ušiju. Sada su otišli i nekoliko koraka dalje, tvrdeći
kako Komadina zapravo želi biti šef Hrvatskog sabora, a pričica je dobro legla u trenutku u kojem se sadašnji predsjednik Parlamenta Boris Šprem oporavlja nakon operacije i nije poznato hoće li biti u stanju i ujesen voditi Sabor.
„'Nisam lešinar i nikada to nisam ni bio niti bih gradio ikakvu političku karijeru na nečijoj nesreći i bolesti. Želim poručiti kolegama u stranci koji su plasirali ovakve gadarije, da ako mi imaju što poručiti, neka mi to kažu u lice ili se potpišu kao izvor informacija. Po mom sudu radi se o moguće nekim kolegama slinavcima oko kolege Zorana Milanovića koji misle da mu se tako dodvoravaju i čine mu uslugu. Ili o kolegama koji nemaju petlje reći što ih muči pa koriste mene kao sredstvo
za unutarstranačke obračune', odbrusio je odmah Komadina, ne libeći se poručiti kako riba ipak smrdi od glave. A glava je na Iblerovu trgu. Kaže Komadina i da je razočaran, ali, zašto? Predugo je u visokoj politici da bi razočaranju bilo mjesta. U ovom prljavom biznisu ostaju samo najjačeg
želuca pa možda i nije čudno da je njemu stalno bilo mučno kada je upao u ralje svog bivšeg ministarstva i suočio se sa živim blatom korupcije i lopovluka.
No, ipak, ima pravo Komadina; slinavci sa svih strana okružili premijera, takva je gužva oko njega da ga ni Buffon ne bi mogao obraniti od silnih pripuza. Salijeću ga sa svih strana, ljube tlo po kojem hoda, ulizuju mu se do gađenja. I to je potpuno normalno u iskrivljenoj političkoj zbilji u kojoj živimo više od 20 godina. Prošli su to svi koji su bili na vrhu; od Tuđmana do danas. Neki su javno u tome dodvoravanju uživali, drugi tajno, ali nitko nije ostao imun. Sjetimo se samo kako su Sanader
i Kosorica obožavali to što cijela vojska njih obožava, prijetvorno ili stvarno, ali stvarajući od njih mitološka bića nadnaravnih moći. Čini se da tom sirenskom zovu ne odolijeva ni Milanović,
kralj svih fraza i šminker u premijerskoj fotelji. Pa čak su i HDZovi predsjednici branili svoje stranačke kolege do trenutka kada bi pritisak javnosti postao prevelik ili bi se i njihove stolice uzdrmale zbog kojeg neposlušnika ili muljatora. HNS pak svoje kadrove brani do posljednje kapi krvi, dobijajući zauzvrat silne funkcije, ali i strmoglavi pad popularnosti kod građana. To ih, čini se,
ne brine previše pa čak ni sada, kada je mađarski sud donio nepravomoćnu presudu Čačiću, uvjetno 11 mjeseci, s rokom kušnje od tri godine.
Milanović pokazuje svu raskoš svog neznanja, svakoga dana u svakom pogledu u tome napreduje. Zato će puštati svoje slinavce da rasturaju i gaze svoje vlastite, one koji pokazuju da u glavi imaju i mozak, a da im ona ne služi samo zato da stoji na vratu. Zatreba li, Milanović će smijeniti i sebe kako bi primirio nezajažljivi HNS, ali će pritom rasturiti i svoju partijsku ćeliju, koju je Račan tako brižljivo gradio godinama. I napravio najveću grešku- odredivši njega za predsjednika. Vjerojatno bi
zaplakao kada bi vidio što je nakon njega ostalo.

Pedere u plinske komore

Obzirom na zloguke najave koje nam pristižu sa raznih strana, opet će biti „belaja“ na predstojećem Gay prideu, najavljenom za subotu, 9. lipnja. I to baš u Splitu, gradu koji se proslavio prošle godine, kada su revnosni mrzitelji svega što nije heteroseksualno izlemali nekolicinu homića i lezbi iz povorke koja je marširala splitskom rivom. Normalno, željeli su im pokazati kako u tom nima Splita do Splita gradu, koji je posljednjih godina obična palanka, a ne mediteranski grad ljepote, kulture, tradicije i turizma, te proklete pederčine nikako nisu dobrodošle. Lezbijke su prošle nešto blaže, jer su se batinaši ipak malo smilovali vodeći računa da su žene, a i lezbijstvo im nije mrsko iz pornića pa su ih uglavnom gurali i malo išamarali. No, one su nastrane pederčine zaslužile da ih se namlati 'ko vola u kupusu, jer šta oni imaju hodati zagrljeni i u raznim suknjicama i ljubiti se usred raja prepunom silnih jebača. Da, da, Splićani se vole hvaliti svojim galebarenjima i sebe smatraju neviđenim zavodnicima i baš njima takvima, u palanci koja puca od testosterona, došli ovi odvratni pederi da im zagade čistu okolinu. Dio se Hrvatske nakon onih pretužnih slika u kojima šaketaju i bacaju flaše na muškarce koji vole muškarce, normalno, zgrozio, dio se guštao smatrajući da su pederčine dobile što su zaslužile, a dio se, po starom hrvatskom običaju šutnje, pravio da ih se to i ne tiče.

Točno tako; zapravo nas se takvo što i ne bi trebalo ticati. U iole pristojnijoj državi s uređenom demokracijom i zaštićenim ljudskim pravima, ako takve danas uopće više ima na Kugli Zemaljskoj, takve nas povorke i ne bi morale zanimati. I pederi i lezbe imaju svoja ljudska prava, kao i svi živi ljudi na svijetu pa se, da smo normalna država, ne bismo uopće zgražali nad tipovima koji se grle i navlače, već bismo ih zaobišli kao kada slučajno naletimo na skupinu Hare Krishna koje veselo pjevaju i plešu u svojim narančastim haljinama. Možda bismo radoznalo virnuli, jer nas ipak nisu učili da je potpuno prirodno da se dva dečka maze, kao i dvije cure (osim u, kako rekosmo, silnim pornićima u kojima ti isti koji žele utamaniti pedere uglavnom najviše i uživaju). No, svakako ih ne bismo tukli šipkama, pljuvali, prijetili im prebijanjima, osakaćivanjima i ubijanjima, kako su to dični Splićani prošle godine činili, a i ove će, potpuno je izgledno. Kao što je, zapravo, na neki način i suludo koliko novca bacamo na osiguranje gay povorke, koliko policajaca stoji uz dugo naoružanje kao da se pripremaju za specijalnu akciju u Afganistanu, a ne za osiguranje reda i mira tipova koji se vjerojatno ne znaju pošteno ni potući, ali zato njih izubijaju namrtvo. Ali, mi nismo normalna država.

„Ovo je katolička, normalna zemlja, a ne zemlja pedera i istospolnih zajednica - poručio je macho HDSSB-ovac Vinković u Hrvatskom saboru, još pritom ustvrdivši kako on kao gradonačelnik Đakova ne bi dozvolio Gay pride. Zgodno je što je to izvalio tip koji je, usput rečeno, u Sabor ušao na listi SDP-a (da, na toj!), stranke koja je vrlo tolerantna po pitanju ljudskih prava, što govori da je taj isti Vinković zapravo bio čisti lažnjak u SDP-u, jer su njegovi stavovi, ne samo nazadni, već i izazivaju blagu jezu. Zato je dobro da je otišao u HDSSB, neki miks čudnih ljudi, mahom visoko obrazovanih, sa stavovima primjerenijima nekoj zabiti, negoli intelektualcima, ali, Bože, ima nas svakakvih.

Pederi, zato stvarno budite oprezni, jer ovoga ste puta na tankoj liniji koja dijeli obranu ljudskih prava i provokaciju- dolazite u grad u kojem vlast sama potiče mržnju i prijezir prema svima koji nisu kao oni. U tom su gradu zapravo i obrazovani i uljuđeni, kultivirani i pristojni, jednako tretirani kao pederi. Kao neka niža vrsta koju valja istrijebiti, ali, eto, plinske su komore danas zabranjene. A oni koji govore kako je Kerum, zajedno sa svojom prelijepom sestricom primitivac, upotrebljavaju krivi termin. Primitivan znači autohton, svoj, u biti jednostavan, s antropološkog stajališta, ne nužno i nazadan, jer razni su običaji u raznim kulturama. Zato Kerum nije primitivac. On je jednostavno- Kerum. Naredne će generacije točno znati što to znači.     

Merde, aj dont spik ingliš! Nou problem, ju velkam!

Du ju spik ingliš?

Nou.

Šrehn zi dojč?

Najn.

Parle vu franse?

Non.

Parle taliano?

No.

A hrvatski, bogamu?!

E, da, to da.

'Ajd' fala Bogu, onda si pogodan za odlazak u bijeli svijet, da nas zastupaš i predstavljaš Lijepu našu savršenu. Jel' može Brisel, za početak?

Super, fantastično, hvala, idem odmah spremati kofere, al' prvo ću nazvat' sve prijatelje da im kažem da sad i ja odoh u Evropu, nek' budu ljubomorni, ha...

Čekaj, prvo da još pitam imaš li kod sebe stranačku iskaznicu? Jer, ako nemaš, džaba ti Evropa, ostat' ćeš u ovoj vukojebini do daljnjega i slušat' ove tipove iz Vlade, gledat' mljekare i prosvjetare i pilit' će te tko stigne, jel' razumiješ?

Joj, da, svakako, imam negdje doma, samo da je iskopam ispod onih silnih papira iz banke s PIN-ovima i opomena od Elektre i Toplane, evo jurim odmah.

Dobro, dobro, daj požuri to nađi, bez toga ne mogu ništa, da ti ne izmakne ovo dobro mjesto, nemaš pojma kolika je navala, budi sretan da si baš ti izabran...

Skeč? Vic? Joke? Ma kakvi, hrvatska zbilja, na našu diku i priliku, upravo tako nekako izgledao je otprilike razgovor s  našim zastupnicima koji su izabrani kao promatrači u Europskom parlamentu. Naime, Odbor za izbor i imenovanja predložio je Saboru popis aktualnih saborskih zastupnika koji će do punopravnog ulaska Hrvatske u Europsku uniju sjediti u Europskom parlamentu. Prema ranijem dogovoru, omjer takozvanih europarlamentaraca bit će 7:5, od čega će sedam promatrača dolaziti iz redova vladajućih, a pet iz redova oporbe. Pa je tako odlučeno da u Europski parlament pošalju odu SDP-ovci Ingrid Antičević-Marinović, Biljana Borzan, Romana Jerković, Tonino Picula i Tanja Vrbat, HNS-ovac Jozo Radoš, SDSS-ovac Milorad Pupovac, HDSSB-ovac Boro Grubišić, Nikola Vuljanić iz Hrvatskih laburista te HDZ-ovci Andrej Plenković, Frano Matušić i Davor Božinović.
Nadalje, dvanaest promatrača će, sukladno pozivu Europskog parlamenta, u toj instituciji sjediti već od travnja i to sve do punopravnog ulaska Hrvatske u članstvo. Nakon ulaska u EU 1. srpnja 2013. Hrvatska će trebati organizirati izbore za 12 zastupnika u Europskom parlamentu.  Ti izbori trebali bi se održati zajedno s lokalnim izborima u Hrvatskoj i radit će se o takozvanim ad hoc izborima. Hrvatski promatrači u Europskom parlamentu neće imati pravo glasa, ali će moći sudjelovati u raspravama.

Idemo dalje; mjesečna plaća prije oporezivanja europskih zastupnika u 2011. godini bila je gotovo 8000 eura, isplaćuje se iz budžeta Parlamenta pa podliježe europskoj poreznoj stopi nakon koje iznosi oko 6200 eura, a zemlje članice također imaju pravo naplatiti porez na njihovu plaću. Uz plaću eurozastupnici imaju pravo i na neke dodatke kako bi pokrili troškove koje iziskuje njihov rad, poput pomoćnika, ureda i uredskog materijala, otprilike oko 4299 eura na mjesec, ali da bi ostvarili pravo na taj novac, moraju prisustvovati barem polovici plenarnih sjednica parlamenta u jednoj godini. Imaju pravo na plaćene putne troškove u poslovnoj klasi u zračnom prometu, u prvoj klasi u željezničkom ili povrat od pola eura po kilometru za putovanja automobilom plus fiksni iznos koji se izračunava na osnovi udaljenosti i duljine putovanja. Nadoknađuju im se i svote koje izdvajaju za autoceste.
Za putovanja na konferencije i u službene posjete u zemlje koje spadaju u njihov djelokrug rada mogu primiti i fiksni godišnji iznos. Primjerice, za 2010. godinu taj je iznos maksimalno iznosio 4243 eura.

Dnevnica za rad Parlamenta i parlamentarnih tijela je 304 eura, pokriva smještaj, prehranu i sve druge troškove. Naravno, zastupnik se mora registrirati da je prisutan kako bi ostvario pravo na dnevnicu. Parlament zasjeda 12 puta godišnje u Strasbourgu, a ima i šest mini-zasjedanja u Bruxellesu te se nadoknada plaća za rad u odborima i drugim tijelima europskog parlamenta. To je za sada jedina beneficija koju će ostvarivati naši zastupnici.Što se tiče plaće, ona će ostati na razini one saborske, no promatrači u Europskom parlamentu dobit će i oko 300 eura dnevnice. Kada se sve to lijepo zbroji i nešto manje oduzme, gotovo proizlazi da će eurozastupnicima biti plaćen i zrak kojega udišu, ne bi li njihovi umovi savršeno jasno funkcionirali u toj sjajnoj birokratskoj, ali moćnoj instituciji. Pa, tko normalan ne bi bio presretan da ga dopadne taj posao iz snova? Jasno, kao i sve u ovoj državi i takav je bajan poslić (budimo pošteni, nije riječ o fizikalijama, već o beskrajnim papirima, dopisima i ugodnom sjedenju u krasnom ambijentu) zapao, a kome će drugome, negoli našim dičnim političarima. Posve je isključeno da bi u takvoj uživanciji mogao egzistirati jedan, primjerice, sjajno educiran, obrazovan i vrstan mladi stručnjak, kakvih je, na našu pregolemu nesreću, pun Zavod za zapošljavanje. A, ne; to ipak ide politici, jer u Hrvatskoj je ona posljednjih 20 godina bila i ostala definitivno najunosnije zanimanje. Ma koliko ti isti političari trubili da to nije lak posao, da ih narod izruguje, smatra ih lopovima i mutikašama, a kad ono, vidi vraga, svih tih 20 godina uvijek iste face svugdje oko nas. Uz dodatak nešto „friških“, nezamjetan broj, ali već sa manirima starih političkih lisaca koji odlično znaju kako uzeti svaku lipicu iz Državnog proračuna.

Zašto cijela ova priča? Samo zato da pokažemo još jednom kako se u ovoj državi ništa ne mijenja, a posebice ne model vlasti; može na njoj biti SDP, HDZ, Zeleni, Stranka astronauta ili Tragača za Svetim Gralom, ali prodavanje magle bit će njihov isključivi zanat. Ako im se gadi istina da ih narod smatra dežurnim lopovima, kojeg se vraga tih 20 godina bore uvijek za sve unosnije pozicije? Nije li sramotno da taj isti SDP, koji je osam godina šibao po HDZ-u ismijavajući ga za sve i sva, sada u EU šalje vrlu Ingrid Antičević- Martinović, koja se propisno osramotila ne znajući odgovoriti na najbanalnije pitanje na engleskom jeziku, kojega zna i petogodišnje dijete? A upravo će ona, je li, promatrati za Hrvatsku europske demokratske procese. Pa s kojim se pravom taj SDP ili bilo koja sada vladajuća stranka, rugala nesretnoj Jadranki Kosor i njezinoj antologijskoj „aj voz in Hungari dej after jesterdej“? Da bi sada svoju ušminkanu zastupnicu, samo zato što je stranački čovjek, koji, nota bene, nema elementarnog pojma o ključnom jeziku diplomacije, lansirao u financijsku i statusnu orbitu? O tempora, o mores.

U ovoj se državi zacijelo nikada ništa neće promijeniti za one koji svoje fakultetske diplome, magisterije i doktorate mogu objesiti mačku o rep. Oni će uvijek ostati ili u nekom sivom zapećku ili na Burzi, javljajući se uzaludno na oglase za posao. Njih nitko neće cijeniti, uvijek će biti samo statistička brojka, ali će zato razne Ingrid, Biljane, Joze ili kako li se sve zovu, na ponudu da postanu Pape bez problema pristati. Iako, recimo, nisu katolici. Ne znaju ni Bibliju, a za Stari i Novi zavjet čuli su iz dječjih slikovnica. Pa što zato; važno je da ti je u džepu partijska iskaznica, a diploma te ionako u Hrvatskoj vodi isključivo u sivu zonu i siromaštvo.    

Gubec se borio za pravdu, ne za poticaje

Uhićivanjem tridesetak pobunjenih seljaka koji danima prosvjeduju nezadovoljni svojim statusom, prva je službena policijska intervencija Milanovićeve Vlade. Ministar Ostojić pokazao je da s njim neće biti šale i da nitko nema prava, braneći svoja prava, ugrožavati prava drugih građana, u ovom slučaju da se slobodno kreću. Nema tko nije nezadovoljan u ovoj državi, ali jedino seljaci ili farmeri, kako im pojedini tepaju, imaju mogućnost izvući na cestu tešku mehanizaciju, svoje traktore i zakrčiti prometnice, ne vodeći brigu o tome što je sa ostalima. Hoće li oni stići na posao, zakasniti možda na plaćeni let avionom ili negdje treće. Farmere to ne zanima, oni su u jurišu poput Matije Gupca, na kojega su se neki i pozivali. Doduše, zaboravili su kako je Gubec završio. Danas više nije takvo vrijeme, ljude se ne okrunjuje vrelim željeznim krunama, ali pobunjenike se rijetko dočekuje milosrđem.

Svoje godinama nagomilano nezadovoljstvo statusom kojega imaju, farmeri su odlučili iskaliti na Vladi koja tek hvata konce sveopćeg kaosa u kojem je HDZ ostavio državu. Nisu joj dali ni malo počeka, ne razmišljajući pritom o drugima koji su također pred bankrotom, ako već i nisu bankrotirali pritisnuti silnim dugovima i kreditima u koje su ulazili u nekim „boljim“ vremenima. Nažalost, sada su nam ta vremena prekomjernog zaduživanja i suludog potrošačkog trošenja, tako simptomatičnog za zemlje koje su u tranziciji odlučile nadoknaditi sve ono što nisu nisu imale prilike u socijalizmu, kada nismo imali mogućnost biranja po jednoličnim policama. Pa tako farmeri nisu dali ni tih nesretnih 100 dana Milanovićevoj Vladi, odlučivši odmah istjerati svoje na čistac. Vjerojatno misle kako će i ova Vlada nastaviti kupovanjem socijalnog mira pa je dovoljno izvesti traktore na ceste, zaprijetiti vilama i tako natjerati Vladu na povlačenje, izboriti za sebe traženo i- „mirna Bosna“. No, Vlada je odmah pokazala da ne pristaje na dijalog ulice, ma koliko to možda nesuosjećajno izgledalo prema seljacima. Doduše, ministar Ostojić je uhićivanjem seljaka noću možda napravio brzopleti potez, jer time ne šalje dobru sliku Hrvatske u svijet. No, s druge strane, što učiniti sa pobunjenicima koji ne žele uvidjeti činjenicu da je državna blagajna prazna, a da je vrijeme davanja poticaja šakom i kapom prošlost. Uostalom, postavlja se i pitanje- jesu li seljaci baš posve pošteno iskorištavali ogromne poticaje koje su dobivali u vrijeme HDZ-ove Vlade? Jesu li morali kupovati traktore vrijedne stotinjak tisuća eura, ne razmišljajući pritom kako će vraćati te kredite? Jesu li sve te silne poticaje upotrijebili baš za ono što su ih dobivali? Već je objavljeno kako su neki od najglasnijih seljačkih vođa uhvaćeni s prstima u pekmezu, jer su dobiveni novac ulupavali u druge namjene. A takvih je primjera puno.

Stoga je potpuno licemjerno, skandalozno i tragikomično da baš Jadranka Kosor u ime HDZ-a vapi kako je među seljacima zavladao „zastrašujući strah“- čudne li sintagme- zaboravljajući pritom kako je upravo nju Sanader za vrijeme svog premijerovanja gurao pred pobunjene seljake, ne želeći se s njima sam suočiti. Zaboravila je da je njezin Čobanković upucavao silne milijarde kuna, kako bi ih smirivao, a cijene hrane i dalje su letjele u nebo. Jednako je tako licemjerna i njezina tobožnja briga za budućnost lista „Vjesnik“, kojemu prijeti gašenje zbog nagomilanih dugova i bijedne tiraže, a kojemu su sve Vlade prebacivale novac iz raznih ministarstava, ne bi li time osigurale daljnji izlazak kroničnog gubitaša koji je ljubio stope kojima su hodali Sanader i Kosorica. Umjesto da je Kosor razmatrala nekoliko (dobrih) ponuda koje su joj stizale na stol o kupnji tog uvenulog lista te se time pobrinula za njegovu daljnju budućnost, jednostavnije je bilo svoju lijepu sliku gledati na desetak stranica, negoli razmišljati o tome da država neće moći vječno financirati taj HDZ-ov bilten. Ne, bilo je lakše prebaciti tu dubiozu novoj Vladi pa neka se ona bakće. I dijeli otkaze, navlačeći na sebe bijes i mržnju.

Ima logike u tome kada Linić kaže „mislite li da je meni ugodno govoriti o otkazima i dijeliti ih? Ali, mi moramo izvući zemlju iz ovog stanja“. Nema više svetih krava. Zato Vlada MORA biti hrabra, ako hoćete i nepopustljiva pred pritiscima. U suprotnom, odosmo svi u vražju mater zauvijek.            

Vlaji u gipsu

Snijeg pada zimi i to je grozno. Pobogu, tko bi to očekivao? Kakav je to snijeg koji nije pao ni za Božić, ni u siječnju, kad je standardno najdepresivniji i najdulji mjesec, nego je baš sada odlučio oderati u ovoj jednako otužnoj veljači. Usporedno sa tjeranjem mačaka i njihovim cviljenjem, još je i on sada odlučio dodatno nas unesrećiti. Kao da nam nije dovoljno što će nam od 1. ožujka nabiti PDV od 25 posto pa nas tako svrstati u europske države s najvišim porezima, već nam se i snježni nanosi natovarili na nejaka pleća. I još nas plaše kako neće biti dovoljno plina, jer će ga možda onaj KGB-ovac Putin zatvoriti, taj je opasno lud pa će nam i grijanje zaštekati, a onda je moguće da i odapnemo u novom ledenom dobu. Na čiji nas dolazak već godinama upozoravaju ugledni stručnjaci, ali, eto, mi mislili da su to nebuloze ludih znanstvenika. Uostalom, rijetko je tko od njih uopće pri zdravoj pameti, kad su već na rubu genijalnosti. Odmah se proširio i „crnjak“, koji kaže: „Bolje da Rusi zavrnu gas, nego da ga Nijemci odvrnu“...
Dakle, sustavno smo maltretirani tim glupim snijegom koji je našao pasti baš zimus, umjesto, negdje, otprilike koncem rujna. Mediji izvještavaju kao da je počeo Treći svjetski rat, a u usporedbi s hrvatskom herojskom borbom protiv te oborine, tsunami u Japanu čini se kao povjetarac. Kraće je trajala jadikovka nad opustošenom japanskom zemljom i desetinama tisuća poginulih u kombinaciji s onom užasnom nuklearkom, negoli je naricanje nad ledenom bjelinom koja nas je zadesila. Vojska se probila do Vrgorca; u Imotskom metar snijega, Dalmacija pod opsadom, poharane sve trgovine u Splitu i okolici, jer je tamošnji živalj, naviknut da u veljači hoda u tankim jaketama, zatrpan snježnim padalinama, pokupovao zalihe brašna, šećera, soli, a ako imaju novca i nešto mesa. Samo letimičan pregled vijesti koje nam pristižu na tu prirodnu tematiku dostatan je da zaključimo: gotovo je, rat, evo, samo što nije krenuo.
A kada se taj debilni snijeg otopi, normalno, već su nas prestravili, krenut će nevjerojatne poplave pa je realno očekivati da će se oni koji se ne smrznu u ovoj ledari uskoro utopiti u vodenim bujicama. I eto ti, ne lezi, vraže, opet mjesec dana udarnih vijesti. Dok se mi budemo bavili meteorologijom i zgražavali što snijeg pada zimi, dotle može Milanović- Čačićeva Vlada (druge nitko ozbiljno ni ne računa) uvesti PDV na 62 posto, povisiti cijenu litre benzina na 48 kuna i opet izglasati Zakon o povlaštenim mirovinama, a da mi ni ne primijetimo. Jer se bavimo lopatama.
I sad se cijela nacija zgraža nad Bracom i Sekom Kerum, jer, oni, kao, to su neviđene budale i tupadžije. Pa kad Kerum izvali da „kome je 'ladno, neka ostane doma“, gospođa Nena na čijoj bi frizuri pozavidjele kućanice koje su 70-ih redovno čitale „Burdu“ nadoveže mudro „čuvaj se pa će te i Bog čuvati“, ili, još bolje, „tko vam je kriv što nemate djecu ili partnere pa da vam oni sad pomognu“, onda se Hrvati udruže i viču na sav glas da te kretene treba smjesta maknuti. Onih 1000 Splićana koji se polomiše teturajući po gradu- klizalištu lijepo neka tuže Grad i kerumovsko pleme i uberu kakve pare. Ako usfali, neka Kerum podeblja iz svojih trgovina, ionako ima para a da ni ne zna što će s njima. Kad njemu ni sve pare svijeta ne mogu pomoći da se ponaša kao uljuđeni tip. Koja je to, zapravo, licemjerna farsa; pa jesu li Keruma za gradonačelnika možda birali Zagorci ili Slavonci? Molim lijepo, izabrao ga je dobar dio građana Splita, istih onih koji sada vrište i traže da ga se gotovo strijelja nasred Rive. A kada su ga birali, je li već tada Kerum bio akademik svjetskog glasa ili priprosti Vlaj koji je vlastitu lukavost i umješnost pretočio u carstvo, a time doslovce i kupio gradonačelničku funkciju? Pa je u međuvremenu postao sirov, ograničen i budaletina, a oni to sada, jadni, uvidjeli. Dragi naši, Kerum nikada skrivao tko je, što je, kakav je, kao i da mu je vokabular uglavnom sastavljen od 30-ak prosto-proširenih rečenica. Ali, dovraga, netko ga je izabrao. Možda vi, Splićani, koji sada hodate u gipsu i spominjete mu i oca i mater? Ili ti blentavi Vlaji koji ni ne znaju hodati?
Najpametniji je Jambo; isti mentalni sklop, u se, na se, poda se. Čovjek nije kukumakao, već sjeo za traktor i krenuo razgrtati snijeg tamo dolje u svom Metkoviću. Odmah je dobio i šaku u glavu od nekog pijanca, malo se pošaketali i neretvanski kralj rasturio i taj nesretni snijeg. I nikakve drame.
Pogleda li se sva ta hrvatska ljepota, može se komotno reći da su Zagrepčani sa Bandićem najbolje prošli. Pa on je čisti gospodin bečke škole.

Anđeli nemaju krila, u “civilu” su

Kažu ljudi da je povijest učiteljica života. Veću glupost od te nisam, zapravo, nikada čula, a sama sam po struci povjesničarka. Jer, da je tako, ljudi, ta opaka i bešćutna bića kakva zasigurno ne postoje ni jednom paralelnom Svemiru, ne bi nikada činili strašne stvari koje čine. Naučili bi konačno da su ratovi strahota, a ubijanje svetogrđe koje je teško ičime opravdati. Valjda bi konačno shvatili i gomilu drugih odvratnih stvari koje čine jedni drugima, a sve pod opravdanjima kako je, eto, baš tako trebalo biti. Bili su prinuđeni, morali su, netko ih je natjerao, neka viša sila. Ili sila nečista, potpuno je svejedno. Ne bi činili gadosti jedni drugima, krali, varali, otimali, pljačkali, ponižavali one koji nemaju, a divili se mediokritetima. Sve je to već ionako viđeno u povijesti; nema toga što se već nije dogodilo, negdje, nekada, u nekom stoljeću, u nekom kutku svijeta. I baš ništa iz svih užasa ta čudna vrsta zvana ljudi nije ništa ni shvatila, ni razumjela, a kamoli naučila.
Zašto umiru dobri ljudi, a ostaju uglavnom oni loši, kvarni, podmitljivi, nečasni? Zašto takvi preživljavaju dok čiste duše najčešće prerano odlaze? Većinom oni za koje svi koji su ih poznavali kažu: bio je dobar/dobra, mrava nije zgazio/la u životu, kakva šteta… Pa, pobogu, kakva je to božanska pravda? Kažu da Bog sebi uzima one koje voli, valjda da bi njemu bilo ugodno. A nama ostavlja ljudsko dno, neka se mi izborimo s njihovom zloćom. I neka nam uništavaju živote, zdravlje, ljubavi i karijere.
Ako je i od Boga, previše je, kažem u teškim trenucima. Onda shvatim da u životu, zapravo, ništa nije slučajno, a stvari, situacije i ljudi dolaze nam baš onako kako trebaju, jer sve su to životne lekcije. Ako te netko udari, okreni i drugi obraz, kažu kršćani; okreneš ga sto puta, a šamaraju te i dalje. Pa se zapitaš: jesam li ja to budala koja zaslužuje takvu sudbinu? Ili samo slijedim put poštenja i svako će se dobro ipak na kraju dobrim vratiti? Teška su to pitanja; možda je najbolje da ih čovjek uopće ne postavlja sam sebi, da odustane od zacrtanih planova i živi dan za danom, jer, planovi u pravilu propadaju ili se izjalove u nekom trenutku, a kada živiš od danas do sutra, nabasaš i na neku dobru stvar ili upoznaš dobre ljude koji ti vrate vjeru da ljudi nisu baš tako okrutna bića. 
I kada je najteže, a čini se da tunel nema izlaza, pomoć stiže, otvaraju se druga vrata. Možda su to anđeli, možda nešto vanzemaljsko, možda iracionalno, teško objašnjivo, ali, sve dolazi na svoje mjesto. Tako su i  meni došli, nazvat ću ih, anđeli, ali u civilu. Kada mislite da ste na potpunom dnu, oni stignu i podižu vas. Uopće to ne vidite i ne razumijete. Život se preokrene i stvari postanu potpuno jasne, nema više nedoumica. Ne pomažu ni knjige, ni glazba, ni sport; nestaje ogorčenje, strahovi, užasi, počinje novi ciklus. Što hoću reći?
Da ne zamišljate da anđelki imaju krila, dugačke haljinetine i aureolu oko glave. Ništa od toga. Nose običnu odjeću, govore jednostavnim riječima koje su razumljive i samo vas prihvate, sa svim vašim manama. Budite mudri i prepoznajte ih, a ne smijte se tome misleći kako su takve priče gluposti. Sve ima svoje razloge, ali čovjeku je dano da nauči što je strpljivost, jer je po svojoj prirodi nestrpljiv.
Zato, uživajte u životu, jer je jedan, a sve dolazi na svoje mjesto, samo treba čekati. Kolač koji je namijenjen vama, nitko vam ne može uzeti- treba ga dočekati, uz sva iskušenja koja su na tom putu.

Evo, baš sam, iskreno rečeno, krajičkom oka pratila ovaj promidžbeni mobbing oko referenduma za ulazak Hrvatske u EU i moram reći da, osim što me beskrajno iritirao, nije me pretjerano ni zanimao. Naime, odrasla sam u Istri i oduvijek sam u Europi iliti Evropi; moj otac je pohađao talijansku školu, talijanski govori kao i hrvatski i svejedno mu je kojim se jezikom obraća, prijatelji su mi Talijani ili poluTalijani, jednako kao i Hrvati. Kao mala gledala sam talijanske tv programe, išla na pravi talijanski caffe latte preko granice, nisam pravila nikakve drame oko toga. Nemam problem s Balkanom, oduvijek tvrdim da je on pitanje glave, a ne teritorija. No, očito ga imaju oni koji toliko maltetiraju s tom EU već deset godina. Meni osobno ta EU ne znači baš ništa, s njom ili bez nje, u glavi mi je kozmopolitski sklop, a je li netko Eskim ili Šveđanin, svejedno mi je. Pa, na koncu i ja sam Hrvatica, ne svojom zaslugom, tako je ispalo.
Ali, svakoga se dana sjetim veličanstvene izjave mog najdražeg pisca Ive Andrića, koji je još davno rekao: “Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!”. Ne promatramo li upravo to posljednjih 20 godina? Samo se imena mijenjaju.
Ili- “čim jedna vlada osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga”. I to Vam se čini poznatim? Kao i njegova izjava da “u zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije mrziti!”. Osim što je bio jedan od najvećih književnika s ovih nesretnih balkanskih ili kako ih već želite nazvati, Andrićeve su misli besmrtne i gotovo proročanske. 
Ipak, u duši sam optimist, iako se to mnogima tako ne čini i zato ću uvijek djetinje vjerovati i u njegovu predivnu misao kako se “Zvjezdanog neba i ljudskog srca nikad se čovjek neće moći nagledati.”