Anđeli nemaju krila, u “civilu” su

Kažu ljudi da je povijest učiteljica života. Veću glupost od te nisam, zapravo, nikada čula, a sama sam po struci povjesničarka. Jer, da je tako, ljudi, ta opaka i bešćutna bića kakva zasigurno ne postoje ni jednom paralelnom Svemiru, ne bi nikada činili strašne stvari koje čine. Naučili bi konačno da su ratovi strahota, a ubijanje svetogrđe koje je teško ičime opravdati. Valjda bi konačno shvatili i gomilu drugih odvratnih stvari koje čine jedni drugima, a sve pod opravdanjima kako je, eto, baš tako trebalo biti. Bili su prinuđeni, morali su, netko ih je natjerao, neka viša sila. Ili sila nečista, potpuno je svejedno. Ne bi činili gadosti jedni drugima, krali, varali, otimali, pljačkali, ponižavali one koji nemaju, a divili se mediokritetima. Sve je to već ionako viđeno u povijesti; nema toga što se već nije dogodilo, negdje, nekada, u nekom stoljeću, u nekom kutku svijeta. I baš ništa iz svih užasa ta čudna vrsta zvana ljudi nije ništa ni shvatila, ni razumjela, a kamoli naučila.
Zašto umiru dobri ljudi, a ostaju uglavnom oni loši, kvarni, podmitljivi, nečasni? Zašto takvi preživljavaju dok čiste duše najčešće prerano odlaze? Većinom oni za koje svi koji su ih poznavali kažu: bio je dobar/dobra, mrava nije zgazio/la u životu, kakva šteta… Pa, pobogu, kakva je to božanska pravda? Kažu da Bog sebi uzima one koje voli, valjda da bi njemu bilo ugodno. A nama ostavlja ljudsko dno, neka se mi izborimo s njihovom zloćom. I neka nam uništavaju živote, zdravlje, ljubavi i karijere.
Ako je i od Boga, previše je, kažem u teškim trenucima. Onda shvatim da u životu, zapravo, ništa nije slučajno, a stvari, situacije i ljudi dolaze nam baš onako kako trebaju, jer sve su to životne lekcije. Ako te netko udari, okreni i drugi obraz, kažu kršćani; okreneš ga sto puta, a šamaraju te i dalje. Pa se zapitaš: jesam li ja to budala koja zaslužuje takvu sudbinu? Ili samo slijedim put poštenja i svako će se dobro ipak na kraju dobrim vratiti? Teška su to pitanja; možda je najbolje da ih čovjek uopće ne postavlja sam sebi, da odustane od zacrtanih planova i živi dan za danom, jer, planovi u pravilu propadaju ili se izjalove u nekom trenutku, a kada živiš od danas do sutra, nabasaš i na neku dobru stvar ili upoznaš dobre ljude koji ti vrate vjeru da ljudi nisu baš tako okrutna bića. 
I kada je najteže, a čini se da tunel nema izlaza, pomoć stiže, otvaraju se druga vrata. Možda su to anđeli, možda nešto vanzemaljsko, možda iracionalno, teško objašnjivo, ali, sve dolazi na svoje mjesto. Tako su i  meni došli, nazvat ću ih, anđeli, ali u civilu. Kada mislite da ste na potpunom dnu, oni stignu i podižu vas. Uopće to ne vidite i ne razumijete. Život se preokrene i stvari postanu potpuno jasne, nema više nedoumica. Ne pomažu ni knjige, ni glazba, ni sport; nestaje ogorčenje, strahovi, užasi, počinje novi ciklus. Što hoću reći?
Da ne zamišljate da anđelki imaju krila, dugačke haljinetine i aureolu oko glave. Ništa od toga. Nose običnu odjeću, govore jednostavnim riječima koje su razumljive i samo vas prihvate, sa svim vašim manama. Budite mudri i prepoznajte ih, a ne smijte se tome misleći kako su takve priče gluposti. Sve ima svoje razloge, ali čovjeku je dano da nauči što je strpljivost, jer je po svojoj prirodi nestrpljiv.
Zato, uživajte u životu, jer je jedan, a sve dolazi na svoje mjesto, samo treba čekati. Kolač koji je namijenjen vama, nitko vam ne može uzeti- treba ga dočekati, uz sva iskušenja koja su na tom putu.

Evo, baš sam, iskreno rečeno, krajičkom oka pratila ovaj promidžbeni mobbing oko referenduma za ulazak Hrvatske u EU i moram reći da, osim što me beskrajno iritirao, nije me pretjerano ni zanimao. Naime, odrasla sam u Istri i oduvijek sam u Europi iliti Evropi; moj otac je pohađao talijansku školu, talijanski govori kao i hrvatski i svejedno mu je kojim se jezikom obraća, prijatelji su mi Talijani ili poluTalijani, jednako kao i Hrvati. Kao mala gledala sam talijanske tv programe, išla na pravi talijanski caffe latte preko granice, nisam pravila nikakve drame oko toga. Nemam problem s Balkanom, oduvijek tvrdim da je on pitanje glave, a ne teritorija. No, očito ga imaju oni koji toliko maltetiraju s tom EU već deset godina. Meni osobno ta EU ne znači baš ništa, s njom ili bez nje, u glavi mi je kozmopolitski sklop, a je li netko Eskim ili Šveđanin, svejedno mi je. Pa, na koncu i ja sam Hrvatica, ne svojom zaslugom, tako je ispalo.
Ali, svakoga se dana sjetim veličanstvene izjave mog najdražeg pisca Ive Andrića, koji je još davno rekao: “Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!”. Ne promatramo li upravo to posljednjih 20 godina? Samo se imena mijenjaju.
Ili- “čim jedna vlada osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga”. I to Vam se čini poznatim? Kao i njegova izjava da “u zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije mrziti!”. Osim što je bio jedan od najvećih književnika s ovih nesretnih balkanskih ili kako ih već želite nazvati, Andrićeve su misli besmrtne i gotovo proročanske. 
Ipak, u duši sam optimist, iako se to mnogima tako ne čini i zato ću uvijek djetinje vjerovati i u njegovu predivnu misao kako se “Zvjezdanog neba i ljudskog srca nikad se čovjek neće moći nagledati.”

Grah nam je tako pao

Kuda god se okrenemo- strava i užas. Crne vijesti na svim televizijama, grozote u novinama, jeza na internetskim portalima. Dan za danom, lošu vijest sustiže još gora i tako se vrtimo u začaranom krugu. Ljudi su željni dobrog glasa, trunke nade i optimizma, neki znak da će možda ipak biti bolje, da neće izgubiti svoj posao, svoje kuće, stanove, automobile, da će njihova djeca sutra ipak imati kakvu-takvu sigurnost, koju su oni izgubili posljednje desetljeće. Cinici kažu da će svijet ionako propasti pa je potpuno svejedno hoće li se život preko noći pretvoriti u pravu noćnu moru. Zbunjeni su čak i optimisti, jer teško je širiti pozitivne vibracije u ovakvom crnjaku u kojem živimo. Ne samo mi u Hrvatskoj- što je posebna priča- već se od neizvjesnosti trese cijela Europa, podrhtava i ne više tako moćna Amerika, a onim najsiromašnijima u svijetu u biti je svejedno, jer oni za dobar život ni ne znaju, niti će ga ikada imati. Vidovnjaci bi rekli da nam je, eto, tako grah pao, a i da su razni uroci na djelu. Fanatični vjernici hodaju uokolo i propovijedaju kako je Sotona zavladao Zemljom, a jedino se molitvom možemo othrvati njegovom strašnom usudu.

Doista, svjedoci smo preteškog vremena u kojem živimo, u državi koja se još uvijek bori kako bi opravdala status moderne, europske države, prije svega demokratske. Svi smo, manje-više nespokojni, a život nam se promijenio u trenu. Od relativno bezbrižnog-koliko on uopće može takav biti u tranzicijskoj državi- do nekog novog, nimalo ružičastog, u kojem smo svakodnevno zagušeni lošim vijestima. Ne samo lošim, gotovo katastrofičnim, kao da smo u vremenskoj kapsuli preskočili normalan život i sletjeli u carstvo nemira, nesigurnosti, pogrešnih odluka, potpuno neizvjesne budućnosti. Kinezi kažu “dao Bog da živiš u zanimljivim vremenima”; da, ovo doista jesu takva vremena, ali vjerojatno bi većina ljudi radije preskočila ta “zanimljiva” vremena i živjela u jednom pristojnom, sigurnom i uređenom društvu. Nažalost, u Hrvatskoj je uglavnom sve suprotno… A realno je očekivati i da nam nova Vlada neće vratiti osmjeh na lice, jer kad iz raznih ormara poispadaju HDZ-ovi kosturi, zažalit će što su uopće i osvojili vlast. Za sada su još uvijek u pobjedničkom ozračju, a Linić zadužen za obznanjivanje groznih vijesti.

Globalna recesija već petu godinu zaredom, milijuni otkaza u svijetu, desetine tisuća u Hrvatskoj, veliki pad životnog standarda, štednja i stezanje remena na svakom koraku, prijetnja novom vojskom nezaposlenih, sve to kao mač nad glavom visi nad današnjim čovječanstvom. MMF nam periodično utjeruje strah u kosti, ne razumijemo više jesmo li prošli krizu ili u nju tek ulazimo; ako posljednjih godina nismo u recesiji, već nam tek sada govore kako u nju ulazimo, u čemu smo, dovraga, onda bili do sada?

Kada se tom užasu pridruži još i pakao Prirode, u obliku zastrašujućih potresa, poplava, tsunamija, moguće nuklearne opasnosti, nedostatka pitke vode, zagađenog okoliša, sve to više je nego dovoljno da običnog čovjeka zaboli glava od straha i panike. Svijet je poludio, kažu svi. Ali, nije, svijet ne može poludjeti, to mogu samo ljudi, a upravo oni čine svijet kakav danas poznajemo. Za gotovo sve što se događa, odgovornost  snosimo mi, čak i za dio prirodnih katastrofa. Nismo li za većinu njih upravo mi “zaslužni”, godinama se odnoseći prema Zemlji kao da imamo neko rezervno sklonište? Taj smo svijet oko sebe doživljavali kao nešto “zdravo za gotovo”, ne razmišljajući o posljedicama svoje bahatosti, drskosti, bjesomučnog iscrpljivanja prirodnih resursa, a sve u vječnoj i silnoj trci za profitom. Jer, upravo je taj “nesretni” profit ono što pokreće cijelu Kuglu Zemaljsku; danas gledamo rezultate svoje pohlepe, ogromne razlike između bogatog i siromašnog, bijednog svijeta, čudimo se i nije nam jasno kako se sav taj kaos oko nas dogodio. Kako? Jednostavno. Mi, ljudi, sami smo ga stvorili. Sada nam preostaje samo da pokušamo popraviti štetu koju smo počinili, vođeni vlastitom gramzivošću.
Kako? Tko to zna uopće? Možda je ovo doista kraj svijeta kojega smo poznavali, a od novoga još uvijek strahujemo. Budimo hrabri.