Kuda god se okrenemo- strava i užas. Crne vijesti na svim televizijama, grozote u novinama, jeza na internetskim portalima. Dan za danom, lošu vijest sustiže još gora i tako se vrtimo u začaranom krugu. Ljudi su željni dobrog glasa, trunke nade i optimizma, neki znak da će možda ipak biti bolje, da neće izgubiti svoj posao, svoje kuće, stanove, automobile, da će njihova djeca sutra ipak imati kakvu-takvu sigurnost, koju su oni izgubili posljednje desetljeće. Cinici kažu da će svijet ionako propasti pa je potpuno svejedno hoće li se život preko noći pretvoriti u pravu noćnu moru. Zbunjeni su čak i optimisti, jer teško je širiti pozitivne vibracije u ovakvom crnjaku u kojem živimo. Ne samo mi u Hrvatskoj- što je posebna priča- već se od neizvjesnosti trese cijela Europa, podrhtava i ne više tako moćna Amerika, a onim najsiromašnijima u svijetu u biti je svejedno, jer oni za dobar život ni ne znaju, niti će ga ikada imati. Vidovnjaci bi rekli da nam je, eto, tako grah pao, a i da su razni uroci na djelu. Fanatični vjernici hodaju uokolo i propovijedaju kako je Sotona zavladao Zemljom, a jedino se molitvom možemo othrvati njegovom strašnom usudu.
Doista, svjedoci smo preteškog vremena u kojem živimo, u državi koja se još uvijek bori kako bi opravdala status moderne, europske države, prije svega demokratske. Svi smo, manje-više nespokojni, a život nam se promijenio u trenu. Od relativno bezbrižnog-koliko on uopće može takav biti u tranzicijskoj državi- do nekog novog, nimalo ružičastog, u kojem smo svakodnevno zagušeni lošim vijestima. Ne samo lošim, gotovo katastrofičnim, kao da smo u vremenskoj kapsuli preskočili normalan život i sletjeli u carstvo nemira, nesigurnosti, pogrešnih odluka, potpuno neizvjesne budućnosti. Kinezi kažu “dao Bog da živiš u zanimljivim vremenima”; da, ovo doista jesu takva vremena, ali vjerojatno bi većina ljudi radije preskočila ta “zanimljiva” vremena i živjela u jednom pristojnom, sigurnom i uređenom društvu. Nažalost, u Hrvatskoj je uglavnom sve suprotno… A realno je očekivati i da nam nova Vlada neće vratiti osmjeh na lice, jer kad iz raznih ormara poispadaju HDZ-ovi kosturi, zažalit će što su uopće i osvojili vlast. Za sada su još uvijek u pobjedničkom ozračju, a Linić zadužen za obznanjivanje groznih vijesti.
Globalna recesija već petu godinu zaredom, milijuni otkaza u svijetu, desetine tisuća u Hrvatskoj, veliki pad životnog standarda, štednja i stezanje remena na svakom koraku, prijetnja novom vojskom nezaposlenih, sve to kao mač nad glavom visi nad današnjim čovječanstvom. MMF nam periodično utjeruje strah u kosti, ne razumijemo više jesmo li prošli krizu ili u nju tek ulazimo; ako posljednjih godina nismo u recesiji, već nam tek sada govore kako u nju ulazimo, u čemu smo, dovraga, onda bili do sada?
Kada se tom užasu pridruži još i pakao Prirode, u obliku zastrašujućih potresa, poplava, tsunamija, moguće nuklearne opasnosti, nedostatka pitke vode, zagađenog okoliša, sve to više je nego dovoljno da običnog čovjeka zaboli glava od straha i panike. Svijet je poludio, kažu svi. Ali, nije, svijet ne može poludjeti, to mogu samo ljudi, a upravo oni čine svijet kakav danas poznajemo. Za gotovo sve što se događa, odgovornost snosimo mi, čak i za dio prirodnih katastrofa. Nismo li za većinu njih upravo mi “zaslužni”, godinama se odnoseći prema Zemlji kao da imamo neko rezervno sklonište? Taj smo svijet oko sebe doživljavali kao nešto “zdravo za gotovo”, ne razmišljajući o posljedicama svoje bahatosti, drskosti, bjesomučnog iscrpljivanja prirodnih resursa, a sve u vječnoj i silnoj trci za profitom. Jer, upravo je taj “nesretni” profit ono što pokreće cijelu Kuglu Zemaljsku; danas gledamo rezultate svoje pohlepe, ogromne razlike između bogatog i siromašnog, bijednog svijeta, čudimo se i nije nam jasno kako se sav taj kaos oko nas dogodio. Kako? Jednostavno. Mi, ljudi, sami smo ga stvorili. Sada nam preostaje samo da pokušamo popraviti štetu koju smo počinili, vođeni vlastitom gramzivošću.
Kako? Tko to zna uopće? Možda je ovo doista kraj svijeta kojega smo poznavali, a od novoga još uvijek strahujemo. Budimo hrabri.
Nema komentara:
Objavi komentar